Naslovna stranica Sub, 21.10.2017.
 
Misna čitanja
Katolički kalendar
Recept tjedna
Korisni linkovi
Program uživo
Arhiv emisija
Postani prijatelj
 
Raspored programa:
 
Ponedjeljak
Utorak
Srijeda
Četvrtak
Petak
Subota
Nedjelja
 
Detaljan pregled članka
 
Kontakt:
Hrvatski Katolički Radio
Voćarska c. 106,
10000 Zagreb
tel:  (+385) 01 460 99 99
pgm: (+385) 01 460 99 88
fax: (+385) 01 460 99 77
web: www.hkr.hr
e-mail: hkr@hkr.hr
Vjerski program:
vjerski@hkr.hr
Informativni program:
info@hkr.hr
Kulturni program:
kultura@hkr.hr
Glazbena redakcija:
glazbena@hkr.hr
Dječji program:
djeca@hkr.hr
Sustav "Prijatelji":
prijatelji@hkr.hr
Voditelji:
voditelji@hkr.hr
Tehnika:
tehnika@hkr.hr
 
Za emisije koje ste propustili poslušati, a nisu dostupne na stranici arhiva emisija, upit pošaljite na e-mail: nazahtjev@hkr.hr
 
Vijesti iz Crkve: Domaće Arhiva članaka
 
Svečana komemoracija za patra Dudu
[ 8.8.2017. ]

Svečana komemoracija u čast fra Bonaventuri Dudi sinoć je u crkvi sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu okupila mnogobrojne vjernike koji su crkvu ispunili do posljednjeg mjesta.

Podsjetimo, fra Duda preminuo je 3. kolovoza u franjevačkom samostanu u Varaždinu, u kojem je proveo posljednje godine života, u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva. Moderator programa i dekan zagrebačkog KBF-a fra Mario Cifrak u uvodnom je dijelu komemoracije istaknuo da su prošlog mjeseca, 17. srpnja, s fra Bonaventurom proslavili njegov imendan. ''Na kraju nam je rekao: 'Doviđenja u nebu!'''

U ime pokojnikove redovničke braće s kojima je p. Duda živio, fra Darko Tepert je brojnim okupljenima približio njegov lik i djelo, osobito njegovu ljubav prema braći franjevcima: 'Rado nam je pripovijedao o svome redovničkom životu, od onih prvih dana kad je u Varaždinu bio kao sjemeništarac, preko mučnih godina Drugoga svjetskog rata i poraća, koje je kao bogoslov proveo u ovom samostanu na Kaptolu, do studija u Rimu gdje je njegov duhovni i redovnički rast osobito obilježio sluga Božji fra Aleksa Benigar, za čije se proglašenje blaženim tako snažno zauzimao. Posebno je živo bilo njegovo djelovanje među braćom u vrijeme i neposredno nakon Drugoga vatikanskog sabora. U duhu Koncila zalagao se za liturgijsku obnovu, ali i za obnovu redovničkog i cjelokupnog života Crkve. To, međutim, nije činio iz nekoga revolucionarnoga žara. Takvo što protivilo bi se sasvim njegovoj osobnosti i njegovoj duhovnosti. On je to činio iz žara odanosti i poslušnosti Kristu i Crkvi. Iz tih godina, a i kasnije, ne može se zaboraviti njegovo veliko prijateljstvo s fra Tomislavom Šagi-Bunićem.

Kao plod njegova rada na obnovi svakako se ističe rad na novom prijevodu Svetog pisma. Može se reći da je on bio spiritus movens toga prijevoda, a dvije sobe na drugom katu našega samostana, gdje su tada boravili fra Bonaventura i fra Jerko Fućak, bile su i središte života samostana. Da fra Bonaventura nije bio čovjek otvorenih pogleda, čovjek dijaloga i čovjek otvorena srca za svakoga, teško bi bilo zamisliti zajednički rad najrazličitijih ljudi, bibličara, književnika i jezikoslovaca, koji su još k tome pripadali i suprotnim svjetonazorima. Kad je u našoj provinciji u postkoncilskom razdoblju došlo do previranja, koliko god po naravi bio nesklon sukobima, znao se zauzeti za ono što je držao bitnim, pa makar zbog toga trebao i trpjeti. Kad se za to ukazala prilika, bez ustezanja je počeo nastupati na radiju i televiziji, šireći tako radosnu vijest, osobito onim svojim širokim osmjehom. U vrijeme Domovinskog rata, zajedno s fra Zvjezdanom i ostalom braćom ovoga samostana, učinio je ovu crkvu oazom molitve, ali je znao i sve nevolje dobro protumačiti u svjetlu evanđelja.

Za nas je on uvijek bio autoritet, ne samo kad je riječ o Svetom pismu, a često smo ga o tome ispitivali, nego i kad je riječ o franjevaštvu i o duhovnom životu. Mnogima je on, osobito, juniorima, bio duhovnik. Voljeli smo od njega tražiti savjet u svojim dvojbama. Svi smo ga kao braća osobito poštovali i njegovo nam je mišljenje bilo važno. Učili smo od njega u našoj svakodnevici. Kad bi koji puta na našim samostanskim kapitulima dvojica braće imala suprotstavljena mišljenja, fra Bonaventura bi rekao: 'I ti imaš pravo, i ti imaš pravo.' Nastojao je tako uvažiti mišljenje i argumente svakoga, no onda bi dodao: 'Ali ja ću reći ovako…' To što bi on rekao, uvijek je bilo utemeljeno na realnosti i bilo je praktično, zapravo, obogaćeno velikim iskustvom. Kada je nešto tražio od poglavara, naročito od gvardijana, a obično je tražio za druge, ne za sebe, onda je svoju molbu uvijek završavao riječima: 'Budi na miru.' Premda je bilo jasno da mu je stalo, nije htio da se onaj drugi osjeti pritisnutim. Općenito se odlikovao finoćom u odnosu prema svima, pa tako i prema braći. Ako mu se koji puta dogodilo da je koga od braće nehotice povrijedio, kad bi toga postao svjestan, vraćao se sa suzom u oku tomu bratu kako bi se ispričao. Još bi mu i ruku poljubio.

Fra Bonaventura volio je braću. Kad god bi netko od nas išao nekamo propovijedati, držati predavanje ili duhovne vježbe, po povratku smo se šalili da najprije treba proći intervju. Fra Bonaventura je uvijek htio znati kako je bilo i kako je sve prošlo. Iskreno se radovao uspjehu svakoga brata, posljednjih godina ta ga je radost dovodila do suza. Radovao se svakom novom pothvatu u provinciji i svakoj knjizi koju bi neki brat objavio. Svaku je pročitao. I divio se. Volio je i naša bratska slavlja, osobito slavlja naših imendana, pa je tada rado sjedao za klavir u našoj blagovaonici kako bi pratio naše pjevanje. To je bio pravi glazbeni vatromet. Osobito je volio Božić. I po tome je bio pravi sin svetoga Franje. Osjetilo se to u crkvi, na misama, osjetili smo to i mi u samostanu. Dok smo u božićnom vremenu svoje obroke započinjali kojom božićnom pjesmom, fra Bonaventura nikako nije htio da se zaustavimo na jednoj ili dvije strofe. Uvijek bi zapjevao još koju. A tko se ne sjeća njegovih tumačenja hrvatskih božićnih pjesama?

Ako bih, pak, trebao reći kako je najbolje danas zamisliti fra Bonaventuru, onda je to za ovim ambonom. Mnogi stariji svećenici sjećaju se kako im je on na fakultetu tumačio perikope, svetopisamske odlomke koji su korišteni u liturgiji. Mi koji smo uz njega stasali u ovom samostanu, a mnogi smo ovdje bili kao juniori, mogli smo slušati uživo kako se tumači Božja riječ i od njega učiti. Njegovo tumačenje bilo je poticajno, nikad osuđujuće, uvijek kadro oduševiti za Krista. Kao bogoslovi, promatrali smo mnoge ljude koji su dolazili na nedjeljnu misu u jedanaest sati. Često je bilo onih koji su bili negdje na rubu vjere, možda čak i ateisti, ali su u njegovoj riječi našli poticaj i ohrabrenje. Neki su tako i zavoljeli Krista.

Fra Bonaventura znao je da propovjedaonica nije samo u crkvi, pa se zato rado susretao s ljudima. Već nakon mise, u vjeronaučnoj dvorani koju je on volio zvati „naša sobica', bio je jedan takav susret. Htio je da se vjernici ondje zadrže, pa je nudio čaj i kavu. Mi koji smo mu tada pomagali lijevali smo napitke u plastične čaše. Danas u „našoj sobici' te čaše bacamo, a fra Bonaventura ih je u nedjelju popodne prao, da bi onda rasprostro ručnik među svojim knjigama, pa na njemu sušio plastične čaše. I inače je živio siromašno. Ova propovjedaonica širila se i na hodočašća. Išao je s vjernicima na Sljeme, obilazio različita svetišta, ali uvijek su ta hodočašća imala i svoju kulturnu i povijesnu dimenziju. Često je propovijedao u marijanskim svetištima, osobito u Mariji Bistrici i na Trsatu koji je toliko volio. Braća su ga rado pozivala i da propovijeda u drugim našim crkvama.

Može se reći da je u svemu bio pravi manji brat, a opet otac svakome od nas. Bio je oduševljen svetim Franjom i pravi je njegov učenik. Kao što je sveti Franjo dopustio svetom Antunu da se bavi teologijom, ali pod uvjetom da ne ugasi duh svete molitve i pobožnosti, tako je i fra Bonaventura, uz djelovanje na fakultetu, uvijek bio revan u molitvi i pobožnosti. Volio je franjevačke svece i franjevačke blagdane, pa ne treba čuditi da mu je Gospodin dopustio da još na ovome svijetu proslavi Svetu Mariju Anđeosku – Porcijunkulu. Mnogočim je vezan uz tu crkvicu kod Asiza, koju je sveti Franjo toliko volio i častio. O njoj je fra Bonaventura ovako pisao: ''Kad je Gospodin Franji 'darovao braću', kako sam veli u Oporuci, oko Sv. Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba (1Bon 4,5). Tu bi se negdje, možda na lijepu prilazu bazilici, trebalo sakriti i u tišini čitati i čitati tolike prizore iz života prve braće koji se nižu u Miomirisnim cvjetićima. Ovamo se smješta i dirljiva priča kojom brat Franjo otkriva 'ovčici Božjoj', bratu Leonu, u čemu je pravo veselje (Cvjet 8). Ovdje je u gluhoj noći Cvjetnice 1211. (1212.) godine Franjo s braćom dočekao Klaru, bjegunicu iz očinskoga doma da je zauvijek posveti Gospodinu (4Čel 8). Tu je jedne noći, 1216. godine, u žaru svoje zagovorničke molitve, hoteći sve ljude 'poslati u nebo', potpomognut molitvama presvete Djevice, od Gospodina Isusa izmolio glasoviti Porcijunkulski oprost koji mu je doskora u Perugi potvrdio novoizabrani papa Honorije III… Ovo svoje najdraže mjesto na svijetu Franjo je posvetio blaženom smrću.'

Toliko smo puta čuli od fra Bonaventure riječi pjesme: 'Hoću li ja u raj?' Kad je sveti Franjo u Svetoj Mariji Anđeoskoj izmolio poznati Porcijunkulski oprost, objavio je građanima Asiza: 'Želim vas sve poslati u raj!' Nadam se da je to, dan nakon Porcijunkule, učinio i fra Bonaventuri. Uostalom, na stražnjem zidu Porcijunkule nalazi se freska koja prikazuje Kristovu smrt na križu. Ondje je i sveti Franjo koji grli noge raspetoga, ali ne Krista, nego desnoga razbojnika koji je s Kristom bio razapet. To je onaj kojemu je Krist s križa obećao: 'Još ćeš danas biti sa mnom u raju!'

Jesam li ja to već kanonizirao našeg fra Bonaventuru? Nemam te ovlasti, ali postupio sam u njegovu stilu. Kad je slavio misu za nekoga pokojnika koji mu je bio poznat uvijek je o njemu tako lijepo znao govoriti, da smo mi, braća, među sobom znali reći: 'Eno, opet kanonizira!' Volio je ljude i znao je prepoznati što je u njima dobro. Nije li to za raj?'', zaključio je dr. Tepert.

Govoreći o zaslugama istaknutog hrvatskog franjevca, teologa i bibličara, predsjednik HAZU akademik Kusić istaknuo je da je Duda bio gigant hrvatskog duha. 'Bio je karizmatska osoba, propovjednik kakvog nadaleko nije bilo. Kasnije je kao karizmatska osoba samom svojom pojavom slao poruku bez da išta govori. U jednoj je osobi spojio znanstvenu visinu, teološku dubinu i franjevačku jednostavnost. Svima je uspio govoriti razumljivo. Njegova jednostavnost plijenila je ljude. Postao je ikona, važan simbol i poruka Crkve, i u bivšem režimu nesklonom crkvi i u doba samostalne Hrvatske. U svim tim teškim vremenima znao je pristupiti čovjeku, a svoju dobrotu i ljubav prenijeti na ljude. Franjevci mogu biti ponosni što su imali takvog velikana. Bio je čovjek vjere i Crkve, zadužio je Crkvu, cijelu zajednicu, hrvatsku kulturu, hrvatsku znanost i Hrvatsku akademiju na čemu mu vječna slava i hvala', rekao je akademik Kusić.

Akademik Josip Bratulić za fra Bonaventuru rekao je da je bio prorok blage riječi: 'Bio je sretnik kojeg su razumijeli učeni, priučeni i priprosti, u vjeri, nadi i ljubavi. Bio je čovjek kojemu je Bog dao dobrotu, mudrost, razbor, razmijevanje sugovornika, strpljivost da njegov glas ne ostane vapijući u pustinji, nego da pokuca na vrata uma i prodre do dubine ljudske naravi', dodao je akademik Bratulić.

Dekan Visokog evanđeoskog teološkog učilišta u Osijeku i Dudin doktorant prof. dr. Peter Kuzmič istaknuo je Dudin ekumenski duh, a s. Finka Tomas iz Družbe Milosrdnih sestara svetoga Križa podsjetila je na Dudine veze s tom redovničkom zajednicom još od 1933. godine, kad su ga kao osnovnoškolca prihvatile na Sušaku. Glazbenim oproštajem od svog duhovnika, skladbom 'Oče naš' skup su uveličali članovi Collegiuma pro musica sacra, a na kraju i zbor franjevačkih bogoslova s Kaptola s 'Hvalospjevom stvorenja'.

Fra Bonaventura Duda pokopan je danas u franjevačku grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj, a sprovodne obrede predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. (HKR/IKA)

 
[ 20.10.2017. ] Biskupi Mrzljak i Perić u lepoglavskoj kaznionici
[ 19.10.2017. ] Hranić: Nulta tolerancija prema zlostavljanju
[ 17.10.2017. ] Pripreme za Susret hrvatskih katoličkih obitelji
[ 16.10.2017. ] Obljetnica stradanja kotorvaroških katolika
[ 16.10.2017. ] Blagdan sv. Terezije Avilske u Požegi
[ 15.10.2017. ] Biskup Košić: Imati puno djece je radost i čast
[ 14.10.2017. ] Split: Misa za novu akademsku godinu
[ 12.10.2017. ] Nuncij Pinto slavio misu sa svim biskupima RH
[ 11.10.2017. ] Nadbiskup Puljić ponovno predsjednik HBK
[ 10.10.2017. ] Započelo 55. plenarno zasjedanje Sabora HBK
[ 9.10.2017. ] Hrvati u Rimu proslavili Dan hrvatske neovisnosti
[ 8.10.2017. ] Obljetnica smrti Marice Stanković
[ 7.10.2017. ] Susret pape Franje s premijerom Plenkovićem
[ 5.10.2017. ] Počinje Dehonijanska godina
[ 4.10.2017. ] Zagreb: Nastupni posjet apostolskog nuncija Pinta
[ 3.10.2017. ] Nastupni posjet novog nuncija u RH
[ 2.10.2017. ] 20 godina Varaždinske biskupije
[ 28.9.2017. ] Blagdan Sv.Vinka u Zagrebu
[ 27.9.2017. ] Zvižducima na antifašistu mons. Božu Milanovića
[ 26.9.2017. ] 'Mi govorimo hrvatski'
 
 
Sveta Uršula
Utemeljiteljica uršulinki, zaštitnica grada Kölna, a smatraju je zaštitnicom dobrog braka, učiteljica i trgovaca suknom.
Detaljan pregled članka
 
Hodati s Isusom – biti svet
Autor: vlč. Zoran Grgić
Detaljan pregled članka

Na web stranicama HKR-a najčeše
čitam vijesti
preslušavam program iz Arhiva
pretražujem raspored programa
slušam program "uživo"
čitam najave emisija
tražim kontakt informacije
Pregled statistike ankete